Za naš je portal, vlasnica samostalnog obrta Medeno srce, Mariela Kranjec ispričala sve o svom školovanju i inozemnoj karijeri te što ju je potaklo da dođe živjeti u Hrvatsku i pokrene svoj vlastiti slastičarski obrt.
Mariela Kranjec rodila se u Austriji gdje je živjela do svoje 26. godine. Oduvijek je željela postati slastičarka pa je tako izučila zanat za slastičarku i kuharicu. Položila je majstorski ispit slastičarstva, ali i stekla zvanje diplomirane dijetalne kuharice. Radila je u prestižnim hotelima i slastičarnama gdje je stekla izrazito veliko iskustvo. No, ljubav prema Hrvatskoj, koju joj je prenijela njezina majka, rođena Slavonka, ipak je prevladala pa je došla živjeti u Slavoniju, gdje danas živi svoj san. Otvorila je samostalni obrt Slastice Medeno srce i radi posao koji voli i ispunjava ju.
Kada se i kako rodila Vaša ljubav za slastičarstvo? Je li ona oduvijek rasla s Vama ili se razvijala s godinama?
Ljubav prema slastičarstvu je oduvijek u našoj obitelji. Moja prabaka Julijana bila je, već u ono vrijeme, vrsna slastičarka, tako da je hodala po svatovima (kao što je onda bio običaj u Slavoniji) i pripremala torte i kolače. Mogu reći kako se radi o određenoj vrsti „nasljedstva“. Kada je došlo vrijeme za odluku u koju srednju školu ići, moj je prvi odgovor bio: „Ja želim postati slastičarka“. Svi su me htjeli odgovoriti (profesori, roditelji,…) od moje odluke jer zašto bi netko s izvrsnim ocjenama htio postati slastičar. Njima je to bilo jako čudno. Ali, ja sam u sebi osjećala da je to upravo ono što želim i evo, postala sam slastičar.
Kada ste prvi put izradili neku slasticu? Koja je to slastica i je li izrada bila uspješna?
Prvu tortu sam napravila s 10 godina. Još se sjećam, to je bila torta od vanilije i jagoda. Jedna zanimljiva priča. To jutro mama je ispekla biskvit za tortu. I kako je išla nešto u vrt, poskliznula se i završila na hitnoj (povrijedila je nogu). No, meni se toliko jela upravo ta torta jer je bila moja omiljena slastica.
I tako sam se uhvatila posla i završila svoju prvu tortu, kao još uvijek djete. Od onda sam pričala, da ću postati slastičarka i da ću imati svoju „slatku radnju“ i to u Hrvatskoj.
U slastičarskom smjeru školovali ste se od malena. Imate izučen zanat za slastičara i kuhara, položen majstorski ispit za slastičara te zvanje diplomirane dijetalne kuharice. Koja ste sve znanja i vještine tijekom bogatog slastičarskog školovanja stekli?
Možda najbitnije što sam mogla naučiti tijekom ovih godina je svijest i važnost dobre kvalitete.
Ukoliko želite dobar proizvod, on počinje već od odabira namirnica. Uz to, meni je važno da se podržavaju domaći i lokalni proizvođači, da se učini odmak od tih nekih industrijskih proizvoda. Da vi stvorite vaše proizvode visoke kvalitete, po kojima ćete biti prepoznatljivi te da imate svoj stil iza kojega stojite s ponosom.
Sa samo 22 godine postali ste najmlađa slastičarska majstorica u Austriji. Koliko vam je to značilo prilikom traženja posla?
Nakon završetka majstorskog ispita htjela sam nešto drugo vidjeti osim te klasične proizvodnje u slastičarstvu, tako sam odlučila i krenuti u gastronomiju. Nekako se pročulo kako tražim posao po hotelima i odjednom sam počela dobivati razne zanimljive ponude iz čitave Austrije, pa čak i iz Lichtensteina i Švicarske.
Radili ste u jednom od najvećih skijaških hotela na svijetu kao voditeljica slastičarnice te ste imali priliku izrađivati slastice za bogatije klijente. Negdje sam čak pročitala da ste rekli da su tu odsjedale samo grofovske i kraljevske obitelji. Kakvi su bili njihovi komentari na Vaš rad? Postoji li neka kritika koja Vam se posebno urezala u sjećanje?
Točno, tamo su dolazili članovi kraljevskih obitelji, ali mogu reći kako su oni bili totalno jednostavni i da su bili oduševljeni tradicionalnim austrijskim slasticama. Kako je sve bilo na visokom nivou, prostora za kritiku jednostavno nije bilo. U tom poslu i s takvim profilom gostiju, jednostavno morate biti perfekcionist koji pazi na svaki i najmanji detalj.
Radili ste i kao voditeljica slastičarnice specijalizirane za izradu vjenčanih torta s tradicionalnim receptima. Znamo koliko vjenčana torta znači svakom bračnom paru. Koliko je stresan taj posao? Kako je raditi pod tolikim opterećenjem da sve mora ispasti apsolutno savršeno i baš onako kako su mladenci zamislili?
Meni nije nikakvo opterećenje raditi s mladencima jer mi je to zanimljivo. Kroz razgovor ja ih ispitam malo o vjenčanju, koja je tema, kakve boje, kakvo cvijeće, itd. i na kraju točno vidim kakvu tortu im želim napraviti, koja zapravo njima najviše odgovara. I kada ju radim i završavam, toliko dugo na njoj radim, dokle ne postane baš onakva kakvom sam ju zamislila. Imala sam takav slučaj da su mladenci došli s njihovom vizijom torte, da bi na kraju naručili totalno nešto drugo i bili prezadovoljni.
Što vam je najvažnije u vašem radu, čemu pridajete najviše pozornosti? Je li to izbor namirnica, način izrade, dekoracija…?
Ja mislim da je svaki postupak jednako važan, bio to odabir namirnica, priprema ili dekoracija. Vi možete imati, primjerice vrhunsku dekoraciju, ali ako unutrašnjost torte nije dobra, ne vrijedi vam ništa ni dekoracija od „puhanog“ šećera.
Kako to da ste se nakon života u inozemstvu i bogate inozemne karijere odlučili na život u Hrvatskoj? Što Vas je to „vuklo“ ovdje?
Rođena sam u Austriji i tamo sam odrasla i živjela do svoje 26. godine, ali uvijek u sebi sam osjećala da bih se htjela vratiti u Hrvatsku (u Slavoniju odakle mi je majka). Osjećala sam da tu pripadam i želim svoju budućnost ovdje izgraditi. Znam, nekima je to čudno da se netko vrati, dokle drugi mladi ljudi odlaze.
Nije uvijek lako, ponekad treba puno upornosti, mnogo odricanja, ali to je to što sam oduvijek željela i mogu reći kako sam sretna ovdje u Slavoniji.
Danas ste vlasnica samostalnog obrta „Slastice Medeno Srce“. Je li to ostvarenje Vašeg životnog sna ili imate još želja i ambicija u životu vezanih za slastičarski život?
Ja sam svoj san ostvarila. Imam svoj mali obrt. Ali naravno, tu su još neki planovi, neka vrsta nadogradnje. I trenutno radim na tome da se i oni ostvare.
Koje sve vrste slastica nudite svojim klijentima u Vašem obrtu?
U asortimanu ima za svakoga ponešto: od voćnih torti, čokoladnih torti i kolača, keksića, desertnih čašica i ostalpg finog. Nudim i tradicionalne slavonske kolače, ali i nešto modernije.
Kao diplomirana dijetalna kuharica, u svom obrtu nudite i slastice prilagođene osobama koje ne smiju jesti puno šećera. Kakve sve zdrave slastice imate u ponudi?
Naravno, nudim i dijabetičarske kolače i torte, što je posebno naglašeno u ponudi. Tako da dijabetičari mogu isto, bez bojazni, izabrati što bi slatko voljeli jesti. Naravno, uz narudžbu dobiju i energetsku tablicu.
Kako biste vi ocijenili stanje u hrvatskom slastičarstvu? Kakva vam se čini ponuda i kvaliteta slastica u Hrvatskoj?
Postoji još razlika između slastičarstva u Hrvatskoj i na primjer Austriji. Tu u Hrvatskoj vas dosta ljudi čudno gleda kada kažete da ste slastičar jer smatraju da se niste uspjeli upisati u neku „pametniju“ srednju školu, što je žalosno. Za razliku od Hrvatske, kada u Austriji kažete da ste slastičar to vam se više gleda kao na neku vrstu umjetnosti, zalaganja i umijeća i cijene to. Vi kada tamo završite majstorski ispit, što nije lako, sva su vam vrata otvorena, možete raditi gdje god poželite.
Hrvatska ima razne slastice u ponudi, ali dosta se veže uz austro-ugarsku kuhinju pa i uz češku kuhinju. I te se slastice trebaju sačuvati. Moderne slastice izgledaju vrhunski, ali ja sam ipak ljubitelj tih starinskih recepata. Kada se oni naprave s vrhunskim namirnicama, sigurna sam da će svatko uzeti to što im je poznato od prije. Pa uz te okuse možda se vraćaju neke stare uspomene iz djetinjstva, uspomene na primjerice baku kako je pripremala baš tu slasticu.
Biste li mogli usporediti stanje u hrvatskom slastičarstvu s onim u Austriji?
Ima tu nekih razlika između Hrvatske i Austrije i ne bih htjela uspoređivati situaciju, ali evo jedene razlike: u Austriji vi tijekom tri godine školovanja idete više na praksu (znači radite četiri dana i idete samo jedan dan u školu), dok je tu u Hrvatskoj suprotna situacija. Vi možete naučiti temeljne stvari iz knjige, ali ključna riječ je praksa. Pričala sam prije nekoliko godina s jednim šefom kuhinje u Opatiji (koji mi je ponudio posao) i on mi je pričao da učenici koji dolaze nakon završetka škole do njega u nadi za dobar posao, zapravo ne znaju ništa! Teorija odlična, praksa nažalost nikakva.
I za kraj, imate li neki savjet za naše čitatelje? Neku Vašu malu tajnu izrade savršenih slastica.
Nemam nekih posebnih tajni. Dobre namirnice, najbolje od lokalnih proizvođača. I da se s ljubavlju pripremaju slastice. I to bi bilo to!
Fotografije: Mariela Kranjec
