O stiliziranju i fotografiranju hrane, tečajevima za fotografe i razvoju njezina bloga Travelling oven razgovarali smo s Lili Basic.
Već dugo na društvenim mrežama pratimo blog Travelling oven iza kojeg stoji Lili Basic, Hrvatica s bogatim iskustvom života u stranim zemljama, koja je na ovaj način spojila svoju ljubav prema hrani, putovanjima i fotografiji.
Tako se na njezinom blogu uz brojne fotografije slastica koje oduzimaju dah, mogu pronaći jednako privlačne fotografije druge hrane, ali i brojnih mjesta koje je Lili dosad posjetila. Znanje iz područja fotografiranja hrane nije stekla samo dugogodišnjim iskustvom fotografiranja, već je i završila online tečajeve. Sada je pak, zajedno s kolegicom Natalie Knezić s bloga Natalie’s Happy Health odlučila svoje znanje iz područja stilizacije i fotografiranja hrane podijeliti i s polaznicima na njihovoj prvoj radionici hrane.
Kakve su reakcije polaznika na netom održanu radionicu, koji su im daljnji planovi, kao i što je sve potrebno za uspješnu stilizaciju i fotografiju hrane, otkrila nam je u razgovoru za naš portal.
Upravo ste održali svoju prvu radionicu fotografiranja hrane u suradnji s kolegicom Natalie Knezić s bloga Natalie’s Happy Health. Kakvi su dojmovi s radionice?
Natalie i ja smo još uvijek pod snažnim dojmom naše održane radionice jer je nevjerojatan osjećaj kada nakon puno uloženog truda i rada, vidiš odlične rezultate i pozitivne reakcije. Imale smo fantastičnu grupu sudionika iz svih krajeva Hrvatske i puno nam znači da su svi s radionice otišli zadovoljni, s nekim novim znanjima i iskustvom, motivirani i inspirirani za daljnji rad. Nas dvije smo dale sve od sebe da taj dan učinimo što zanimljivijim i ugodnijim za naše sudionike i uistinu smo se potrudile da im ponudimo puno zanimljivog i korisnog materijala, ali i posvetile pažnju malim sitnicama koje čine razliku.
Kako je uopće došlo do vaše suradnje s Natalie i do ove prve zagrebačke radionice?
Nas dvije smo se međusobno pratile već neko vrijeme na našim društvenim mrežama i blogovima i kad smo se i osobno upoznale prošle godine na jednom blogerskom okupljanju, odmah smo „kliknule“. Ubrzo smo shvatile da se odlično međusobno nadopunjujemo i dok sam ja malo „jača“ u tom kreativnom dijelu ovog posla, fotografiji i stylingu, Natalie je vrhunski stručnjak za kreiranje sadržaja i plasiranje istog na internet, za tehničke aspekte bloganja, društvenih mreža itd. Došle smo na ideju da ako se udružimo, možemo uistinu puno toga ponuditi zainteresiranima za sve te aspekte fotografije hrane, bloganja, kreiranja vizualnog i tekstualnog sadržaja, plasiranja i promocije tog sadržaja na internetu, društvenim mrežama i slično. Sve je krenulo od te ideje i zadnja dva mjeseca smo intenzivno radile na organiziranju radionice. Od početka smo znale da želimo da taj naš projekt bude na visokom nivou i uložile smo jako puno truda i energije da to i ostvarimo.
S obzirom na to da je privlačnu fotografiju hrane gotovo nemoguće napraviti bez prethodne stilizacije hrane, jeste li na radionici govorili i o tomu?
Da, naravno, stiliziranje ili tzv. „styling“ je ključni dio fotografije hrane tako da sam pripremila i teorijski i praktični dio posvećen upravo tom kreativnom dijelu. Radila sam tri različita „stylinga“ i sudionici su mogli pratiti moj kreativni proces postavljanja scene za fotografiranje te naravno pitati sve što ih je zanimalo.
Iza vas je prva radionica, a što je ispred vas? Možemo li očekivati još ovakvih radionica i hoće li one biti isključivo u Zagrebu ili ćete ići i po drugim dijelovima Hrvatske?
Svakako imamo planove za dalje, nastaviti i ovakav tip radionica, a i neke druge ideje na kojima radimo. Činjenica da je većina sudionika došla iz drugih krajeva Hrvatske pokazuje nam da se definitivno ne treba ograničiti samo na Zagreb, ali vidjet ćemo, sve to ovisi naravno o puno različitih faktora.
Hajmo se malo vratiti na početak, kako je sve krenulo… Kako se razvila vaša ljubav prema fotografiranju hrane, osobito prema fotografiranju slastica?
Fotografiju sam oduvijek voljela, to je bio moj hobi i to vrlo amaterski s jednostavnom jeftinom opremom i zapravo samo pravim „okom“ za bilježenje nekog lijepog kadra. Godine 2012./2013. dok sam živjela u Kazahstanu gdje ekstremne zime traju po 6 mjeseci i temperature se spuštaju i ispod – 45 stupnjeva Celzijevih taj svoj hobi fotografije sam bila prisiljena „prenijeti“ iz vanjskih prostora u unutrašnje i tako dok sam razmišljala što bih mogla fotografirati, hrana se nametnula kao logičan izbor. Kad sam počela na internetu istraživati i pronašla ljude koji su stvarali pravu umjetnost svojim fotografijama hrane, trenutno sam se zaljubila u tu vrstu fotografije i od tada nisam stala svakodnevno živjeti i raditi fotografiju hrane.
Iz područja fotografiranja stekli ste i formalno obrazovanje putem online tečaja „The photography institute“, koji ste položili 2014. Jeste li i nakon toga nastavili svoju edukaciju za fotografa ili ste ostalo znanje i vještine stjecali iskustvom i praksom?
„The Photography Institute“ online škola fotografije organizira odlične profesionalne tečajeve na visokom nivou, od onog generalnog koji pokriva sve najvažnije aspekte fotografije i sastoji se od 12 velikih poglavlja i ispita do specifičnih tečajeva za užu specijalizaciju određenih tipova fotografije. Ja sam položila generalni tečaj fotografije i specijalizirani za fotografiju hrane. Nakon toga sam se nastavila educirati putem online radionica, stalnom praksom i radom, a 2016. sam prisustvovala Food Photography radionici na jugu Engleske u organizaciji poznate norveške fotografkinje Marte Marie Forsberg gdje je kao gost-predavač bila i poznata švedska fotografkinja Linda Lomelino koja samo na Instagramu ima gotovo 800 000 pratitelja. S njom sam uspostavila i privatno prijateljski odnos i uvijek iznova sam oduševljena njezinim talentom, ali i jednostavnošću i skromnošću nje kao osobe.
Ljubav prema fotografiji hrane i divnih mjesta koje posjetite zaokružili ste pokretanjem bloga Travelling oven. Kad je blog pokrenut i kako je dobio baš to ime?
Moj blog Travelling oven je pokrenut 2015. godine dok sam živjela u malenom gradiću u švicarskim Alpama i htjela sam mjesto gdje bih dokumentirala svoj napredak u fotografiji hrane, ali i dijelila fotografije i priče s mojih putovanja. Ime bloga sam izabrala zbog toga što sam od početka željela ujediniti te dvije svoje strasti, hranu i putovanja te naravno fotografiju kao poveznicu.
Vaš blog je u cijelosti na engleskom jeziku. Kako to da ste odlučili voditi blog na stranom jeziku i imate li, zahvaljujući tomu, vjerne čitatelje iz drugih zemalja?
Kao što sam rekla, u trenutku kad sam pokrenula blog, živjela sam u inozemstvu pa je i to svakako jedan od razloga. Ali zapravo mislim da bi bilo isto i da sam tada živjela u Hrvatskoj. Uvijek sam se vodila mišlju da treba imati velike snove i ne ograničavati se jer život ti ionako sam nametne neka ograničenja koja moraš zaobilaziti i rješavati. Htjela sam da moju fotografiju, ali i recepte i priče s putovanja svi imaju priliku pratiti i čitati bez obzira u kojem dijelu svijeta živjeli. Imam vjerne čitatelje koji me prate od samih početaka kad su još moje fotografije bile poprilično loše (smijeh), ali očito sam pronašla neki
put do ljudi. Veliki dio cijele te priče je tvoja osobnost i da budeš iskren i točno takav kakav jesi, ljudi uvijek to prepoznaju i cijene.
Osim fotografija na blogu su dostupni i vaši recept i to koliko sam uspjela vidjeti, gotovo isključivo slatki. Kada ste počeli pripremati slastice? Sjećate li se možda vaše prve slastice?
Na blogu ima popriličan broj recepata u raznim kategorijama, ali u najvećoj mjeri to su zdravije slastice, znači jednostavni deserti i slastice napravljeni s malim brojem zdravijih i nutritivno bogatih namirnica od kojih su mnoge prikladne i za ljude s nekim ograničenjima u prehrani. Tako da ima veliki broj veganskih i bezglutenskih recepata, ali i nekih „klasičnijih“ gdje je npr. rafinirani šećer zamijenjen nekim prirodnim sladilom, a bijelo brašno pirovim ili integralnim i slično. Nikad se nisam smatrala nekim velikim slastičarem (smijeh), u mojoj kuhinji su se uvijek radile jednostavne, ali fine slastice koje se mogu brzo napraviti i što je najvažnije, može ih napraviti svatko, dakle ne zahtijevaju neki poseban talent za pravljenje slastica. Oduvijek sam bila gurman i uživala u dobroj hrani, a svi se u obitelji sjećamo moje prve slastice. Imala sam malu kuharicu za djecu i kad sam bila još sasvim mala djevojčica pripremila sam i poslužila mojoj obitelji svježe smokve punjene kremom od badema, znači i tada sam preferirala jednostavno, zdravo i fino (smijeh)!
Koji su najveći izazovi s kojima ste se susreli kad ste tek počeli s fotografiranjem slastica? Kojih se početničkih grešaka danas s osmijehom prisjećate?
Najveći izazovi su bili svjetlo i stiliziranje. Sve moje fotografije su bile preksponirane (čitaj: previše svijetle) i žućkaste, a to nije baš idealna kombinacija za fotografiju hrane. Sjećam se da sam tada bila baš ponosna na neke fotografije koje mi je sada gotovo neugodno gledati jer stvarno nisu dobre (smijeh). Ali sve je to dio procesa i važno je znati da taj proces učenja i napretka zahtijeva svoje vrijeme i to je sasvim u redu. Ništa dobro ne dolazi preko noći i ako je to ono što želimo, trebamo se svakodnevno truditi i raditi na tome da idemo naprijed i postajemo bolji u tome što radimo. I to nikada ne prestaje, uvijek trebamo težiti napretku i vjerovati u sebe.
Pratite li hrvatsku gastro blogersku scenu? Ima li netko od kolega blogera čiji biste blog izdvojili po kvaliteti fotografija koje prate recepte?
Pratim naravno i ne bih nikoga posebno izdvajala jer je puno kolega koji su odlični u tome što rade i što je najbolji dio ovog posla, svatko ima svoj samo sebi svojstven stil i način izražavanja. Zato nikad neću razumjeti zašto se neki ljudi boje i zaziru od konkurencije. Ovo je kreativni posao gdje u svoj rad unosiš sebe i svoj karakter, a to nam je svima jedinstveno i tu nema kopiranja.
Kad je u pitanju fotografija i stilizacija hrane, kakvo je vaše mišljenje o stanju u Hrvatskoj i što možemo napraviti kako bi se to stanje popravilo? Imamo li u Hrvatskoj dovoljno mogućnosti za stjecanje adekvatnog obrazovanja u tom području?
Mislim da je osnovni problem kod fotografije i stiliziranja hrane u Hrvatskoj to što se taj posao ne cijeni dovoljno od strane potencijalnih klijenata, brendova i slično. Još uvijek je kod nas taj mentalitet da se kreativni poslovi ne cijene i da se često traži da obaviš neki posao „gratis“ za reklamu ili za kompenzaciju u proizvodima. Ja ovaj posao radim profesionalno i nitko ne može račune platiti proizvodima ili reklamom. Meni je to uvijek iznova šokantno jer te iste osobe/ firme ne bi tražile ni od svoje frizerke, odvjetnika ni električara da im posao odrade besplatno, a da će ih oni zauzvrat pohvaliti prijateljima. Ovo je posao u koji osim profesionalne (čitaj: skupe) fotografske opreme, ide i puno priprema, rada, vremena, a tu je i taj kreativni aspekt stvaranja koji svakako ima svoju vrijednost.
Koga od hrvatskih fotografa i stilista hrane osobito cijenite?
Istaknula bih Maju Danicu Pečanić koja se fotografijom hrane u Hrvatskoj bavi već 15 godina i izuzetno cijenim njezin talent, rad, ali i kolegijalnost i pozitivan karakter koji se prepozna odmah čim je upoznaš. Ona mi je od kad sam se vratila u Hrvatsku prije dvije godine bila velika podrška i puno mi znači da takav profesionalac podržava to što radim.
Imate li uzore među hrvatskim ili stranim fotografima hrane?
Kao i u svakoj vrsti kreativnog izražavanja možemo se inspirirati radom drugih ljudi koji su izvrsni u tom poslu, ali na kraju da bismo i sami bili uspješni, moramo naći svoj put i svoj „glas“ po kojem će nas ljudi prepoznavati i odmah na prvi pogled znati da su to naše fotografije. Svakako postoje ljudi čijim se radom uvijek iznova oduševljavam i inspiriram, ta lista je poduža, ali evo, tu bih svakako spomenula švedsku fotografkinju Lindu Lomelino o kojoj sam već govorila i Evu Kosmas Flores, jednu od najpoznatiji američkih fotografkinja hrane kojoj sam imala čast asistirati na njezinoj radionici u Istri prošle godine.
I za kraj, biste li s našim čitateljima podijelili najvažnije savjete za uspješnu stilizaciju i fotografiranje slastica – na što se treba osobito pripaziti?
Svakako obratite pažnju na svjetlo, uvijek fotografirajte samo na prirodnom svjetlu i to ne na direktnom jakom sunčevom svjetlu već pri blago raspršenom svjetlu. Dovoljan je jedan prozor uz koji ćete postaviti vaš subjekt, slasticu koju želite fotografirati i proučavajte kako se svjetlo mijenja kroz dan i kada bi bilo najbolje vrijeme za fotografiranje. Što se tiče stiliziranja, vodite se onim „manje je više“ i počnite s jednostavnim elementima, dodajte neki cvjetić, neku sirovu namirnicu koja je dio recepta npr. korica limuna ili štapić cimeta, neki lijepi tanjur koji nije sjajan jer fotografija hrane traži mat posuđe.
Inspirirajte se u prirodi i u radu drugih čiji vam se rad sviđa i sigurno da ćete praksom i trudom postajati sve bolji i u fotografiji i stiliziranju. Ili dođite na jednu od naših budućih radionica!
Fotografije: Travelling oven
