Dragi čitatelji,
danas ću vam pričati o svemu pomalo – o kolaču od piletine, nevjerojatno skupom sladoledu, o prilično tvrdom i bezukusnom mliječnom pecivu, malim i simpatičnim „ptičjim gnjezdima“ koja su nam dala snagu za daljnje istraživanje bezbrojnih uličica Grand Bazaara, o baklavi koju jednostavno morate probati jer je potpuno drugačija od one koja se radi u ovom našem dijelu svijeta, o čajevima čiji mirisi i okusi liječe dušu i tijelo… pričat ću vam o Istanbulu.
O gradu u kojem sve ima neku drugačiju boju, okus i miris, o gradu u kojem ne znaš što je bolje – hrana, bogata povijest ili ljudi, o gradu u kojem koliko god šetaš i upijaš sve oko sebe, nikad nećeš uspjeti otkriti sve njegove ljepote.
Ovaj put u ovaj, za mene čarobni dio svijeta, otišla sam s mojom najstarijom sestrom Jelenom (znate nju, spominjala sam je već puno puta kao osobu koja je Slatkopediji dala ime, ali i sredstva za pokretanje samog portala). Moj drugi posjet Istanbulu nije bio ništa manje čaroban od prvog, dapače.
Jelenina i moja putovanja oduvijek su bila posebna, drugačija, zabavnija i uspomenama bogatija, opuštenija i skladnija nego većina putovanja u drugom društvu. Ni Istanbul nije bio iznimka – smijeha, nepredviđenih situacija, nezaboravnih anegdota, jedinstvenih doživljaja te, raznih, dobrih i nešto lošijih slastica, nije nedostajalo.
U zadnjem tekstu u ovoj rubrici najavila sam vam da u Istanbul idem isprobati kolač od piletine tavuk göğsü. Rečeno – učinjeno. Zadnjeg dana našeg boravka na mom se tanjuru našao, ne baš mali kolač, nimalo privlačnog izgleda.
Tavuk göğsü
Bijela, nedefinirana masa stajala je tako ispred mene i čekala da je isprobam. I jesam. Po prvi put u svojim sam ustima imala slasticu napravljenu od omiljenog mi mesa – pilećih prsa. Dojmovi? Nedovoljno upečatljivi. Riječ je o, po mom ukusu, preslatkom kolaču koji nalikuje na nekakav puding (možda je najbliži opis puding od riže, što najčešće i govore o ovom kolaču). Po okusu ni na trenutak ne bih mogla pomisliti da se radi o kolaču od piletine – tek njegova vlaknasta struktura odaje da nije riječ o običnom kolaču.
tavuk göğsü
Zanimljiva anegdota vezana za moje slavno isprobavanje ove slastice jest to da mi je Jelena dobronamjerno savjetovala da uz ovaj nesvakidašnji kolač naručim i nešto kao spas ukoliko mi se kolač ne svidi. I naručila sam – nekakav mliječni sladoled koji je očito bio napravljen od kozjeg mlijeka zbog čega je kolač od piletine postao spas od sladoleda. Ipak, zbog prevelike porcije veći je dio kolača (i sladoleda) ostao na tanjuru.
Upravo suprotna veličina slastica očekuje vas ako naručite baklavu ili pak „ptičja gnijezda“. Ove tradicionalne turske slastice s pistacijom ili drugim orašastim plodovima osvojile su me već prilikom prvog posjeta Turskoj, a to su potvrdile i ovaj put.
I dok mi je kod nas baklava obično previše slatka, tursko izdanje ove slastice puno više odgovara mom ukusu.
Nas dvije, kao strastvene ljubiteljice sladoleda nismo mogle propustiti ni provjeriti po čemu je to turski sladoled tako poseban. Šareni sladoled i vješta izvedba sladoledara odmah su nas privukli, ali nas je ovaj simpatični gospodin, uz šačicu razgovora, dobro preveslao pa smo dvije kuglice sladoleda platile 50 turskih lira (oko 60 kuna).
Naše razočaranje možda bi bilo nešto manje da nas je okus očarao, no nažalost, ni ovaj sladoled nije bio po našem ukusu. Potvrdila sam tako svoje mišljenje koje sam stekla prilikom prvog posjeta Turskoj – njihovi sladoledi naprosto nisu za mene.
No ono što jest svakako su njihovi čajevi koji su me i ovaj put oduševili. Ovaj put moj je favorit postao čaj od borovnice koji smo pile u malom kafiću u kojemu smo pronašli odmor od dugotrajnog istraživanja Grand Bazaara. Okus tog čaja nismo htjele zaboraviti pa smo određenu količinu ponijele i u Hrvatsku. Osim njega, u Hrvatsku smo donijele i čaj od šipka i jabuke koji me gotovo svakodnevno vraća na istanbulske ulice.
Tijekom našeg istraživanja ovog neodoljivog grada na brojnim smo mjestima vidjeli simpatične štandove s pecivima kojima nismo mogle odoljeti pa smo ispred palače Topkapi kupile mliječno pecivo.
No, izgled nije bio u skladu s okusom pa smo ostale pomalo razočarane tvrdim i bezukusnim, a činilo nam se i pomalo starim pecivom. I danas mi se čini da bi nam onaj s Nutellom možda bio bolji izbor.
Čak i kad slastice nisu bile onakve kakve smo mi očekivale, Istanbul je bio i iznad naših očekivanja. Grad koji spaja dva kontinenta, grad koji ljubomorno čuva svoje tradicionalne slatke i slane okuse, grad u čijoj se vrevi lako izgubiti i kojeg je iz pamćenja nemoguće izbrisati.
Slatke smo okuse, srećom, ponijele sa sobom da nas još koji put u mislima odvedu na ulice na kojima smo ispisale nove stranice naših sestrinskih uspomena.
Do novih slatkih avantura, pozdravlja vas vaša
Kate
Fotografije: Jelena Bošković i Kate Bošković
