Srđana Pažanin, vlasnica novootvorene šibenske slastičarnice Noemi, u razgovoru za naš portal otkrila nam je sve o ostvarenju svog djevojačkog sna, kao i što još Šibenčani od nje mogu očekivati.
Prošlog smo mjeseca pisali o otvorenju nove šibenske slastičarnice nazvane Noemi, iza koje stoji Srđana Pažanin, koja je nakon desetogodišnjeg rada u ekonomskoj struci odlučila ostvariti svoj djevojački san i otvoriti vlastiti slastičarnicu.
Na početku ostvarenja vlastitih snova ono što ju je moglo obeshrabriti bila je zapetljana hrvatska birokracija. Međutim, Srđana nije odustala pa je šibensku slastičarsku scenu obogatila još jednom slastičarnicnom.
Sa Srđanom smo razgovarali o njezinom timu, ponudi u slastičarnici, ali i o stanju u šibenskom slastičarstvu.
Šibenik je prošlog mjeseca dobio novu slastičarnicu Noemi slastice. Novost za Šibenčane i njihove goste, ali sigurno ne za vas. Kad se pojavila ideja o otvaranju vlastite slastičarnice i koliko je dugo trebalo da je realizirate?
Ideja o otvaranju slastičarnice postojala je još kao djevojački san. Od osnovne škole kada sam napravila prvu roladu s marmeladom kako bih iznenadila svoje roditelje koji su se vraćali s puta zaljubila sam se u izradu kolača i svi oko mene su to znali i navijali da krenem u to. Nakon završenog ekonomskog fakulteta u Zagrebu, deset sam godina radila u struci i konačno se odvažila prekvalificirati i krenuti u smjeru ostvarenja svog sna. I evo, nakon pet godina stjecanja slastičarskog iskustva sada sam tu.
Kako je vaša slastičarnica dobila ime – što zapravo znači Noemi?
Sve ideje koje su mi padale na pamet za ime, a da su bile vezane za slastice, u nekom su obliku već postojale. Zato sam odlučila tražiti ime koje će mi „sjesti“, a iza sebe ipak imati neku priču. Kako volim čitati Bibliju koja je ispričala puno predivnih priča o hrabrim i vjernim ženama, ideju sam potražila u njoj. I kada sam krenila googlati biblijska imena prvo se otvorilo Noemi. I zapravo me oduševilo značenje – hrvatski prijevod kaže „moja slatkoća“, a engleski „something kind and pleasent“. I to je bilo to….ime je označavalo upravo ono što je bila vizija za moju slastičarnicu – nešto slatko, malo, lijepo i ugodno.
Moto vaše slastičarnice je „Glavni sastojak je ljubav“. Iza vas su prva tri tjedna poslovanja – što mislite, jesu li Šibenčani prepoznali ljubav s kojom pripremate slastice? Kako ste zadovoljni dosadašnjim poslovanjem?
Da, jako sam sretna i ohrabrena jer su Šibenčani prepoznali našu ljubav i kvalitetu koja stoji u našim slasticama. Dojmovi Šibenčana su uistinu pozitivni, prepoznali su da nudimo nešto drugačije, već imamo stalne klijente koji nas preporučaju dalje tako da smo jako zadovoljni.
Predstavite nam vaš tim – koliko vas je u timu, tko je za što odgovoran?
Imam fenomenalan tim, bez pretjerivanja i moje kolegice su uistinu moje neprocjenjivo bogatstvo jer bez njih realizacija moga sna ne bi bila moguća. U ovom vremenu kada nas bombardiraju vijesti o manjku radne snage, ja sam uistinu blagoslovljena dvjema odličnim slastičarkama. Dvije Kristine, Kristina Mujan i Kristina Knežić. Kristina Mujan većinom radi biskvite, kreme, torte i keksiće dok je Kristina Knežić zadužena za deserte iz vitrine – monoporcije i teglice te dekoracije. Puna je kao šipak što se ideja i kombinacija okusa tiče tako da ćemo uskoro popuniti našu ponudu. Ja se, na moju žalost, u ovoj početnoj fazi još uvijek najviše bavim administracijom, ali ipak pokrivam onaj meni najdraži dio, a to je završno dekoriranje torti. Vjerujem da ću, kako se posao bude uhodavao, ipak više biti s pregačom, a manje za kompjuterom.
Gdje ste vi, kao glavna slastičarka i začetnica cijele ove priče, stekli obrazovanje i iskustvo u slastičarstvu?
Kada sam se odlučila prekvalificirati htjela sam steći kvalitetan temelj pa sam se odlučila za privatnu splitsku školu Oliva Allegra gdje nas je u tajne „zanata“ na najbolji mogući način uvela Tereza Alabanda koje je završila Cordon Bleu u Parizu. Nakon toga uslijedila je praksa u hotelu Le Meriden Lav pod mentorstvom šefice slastičarnice Eleonore Rekeče te nakon 2 mjeseca i u zagrebačkoj slastičarni Mak na Konac. Upravo je to iskustvo MnK uz upijanje majstorstva od Petre Jelenić odredilo moj put i donijelo mi neprocjenjivo iskustvo i predivnu preporuku za dalje. Po povratku u Šibenik priliku mi je pružio chef Rudi Štefan pa sam tako počela raditi u restoranu Pelegrini gdje sam otkrila čari i izazove rada u vrhunskom a la carte restoranu. S otvaranjem luksuznog hotela D Resort od samog početka vodim njihovu slastičarnu i time zaokružujem svoje iskustvo koje obuhvaća rad u slastičarnici, a la carte restoranu i hotelu.
Kakvu ponudu vaši gosti mogu očekivati u vašoj slastičarnici? Koje su vaše udarne slatke snage? Hoće li se ponuda mijenjati ili ćete biti vjerni klasicima?
Našim gostima u ovom trenutku u vitrini nudimo 6 vrsta slastica s kojima smo počeli kako bismo osjetili „bilo“ tržišta. To su dvije vrste deserta u teglicama (panna cotta sa šumskim voćem te mousse od lješnjaka i tonke), dvije vrste monoporcija (čokolada te kruška i mrkva) te dvije klasične torte – cheesecake i torta od badema i čokolade. S obzirom na to da kupci jako dobro reagiraju na našu ponudu svakako ćemo je nadograditi i dalje nastojati kombinirati klasiku s nečim modernijim. Ono što odlikuje naše slastice jest to da inzistiramo na vrhunskim namirnicama te kod nas nema mjesta margarinu, biljnom šlagu i gotovim praškovima (koji su nažalost preplavili tržište slastica) i to je definitivno nešto što kupci prilikom kušanja osjete.
Uz ponudu iz vitrine nudimo još 4 vrste keksića te mini slastice i svečane torte po naružbi.
Vaši gosti zasad kod vas nemaju mogućnosti sjesti već samo mogu kupiti slastice za van. Je li to trajno rješenje ili se u budućnosti nadate da ćete moći gostima ponuditi i uživanje u samoj slastičarnici?
Prostor u kojem smo sada od početka je zamišljen kao prostor gdje će se slastice uzimati „za van“ i gdje će se preuzeti naručene torte i slastice. Svakako nam je u planu proširiti našu ponudu na uži centar grada gdje će se onda moći i sjediti, ali polako – korak po korak. Ja sam prezadovoljna s ovakvim početkom!
Obogatila se hrvatska slastičarska scena u zadnjih nekoliko mjeseci brojnim slastičarnicama u raznim gradovima. Kako biste vi ocijenili trenutno stanje u hrvatskom slastičarstvu? Što je dobro, a na čemu bi još trebalo raditi?
Je, uistinu se obogatila i iskreno me to veseli. Uskoro će nam jedna fenomenalna slatka priča stići i iz Dubrovnika gdje kolegica Lucija Tomašić otvara Malu trubu. Ono što me posebno veseli je vidjeti da se otvaraju slastičarnice koje inzistiraju na kvaliteti jer je zapravo najveća prijetnja kvalitetnom slastičarstvu ono koje stoji nasuprot – puno gotovih praškova, od kojih se mogu napraviti razne stvari koje su oku privlačne, za puno manje novaca nego kada se radi „pješke“, ali je pitanje onda što stvarno ljudi time unose u svoje tijelo obzirom na to koliko ima aditiva i svih drugih umjetnih supstanci. A da ne kažem koji je doživljaj okusa takvih slastica u odnosu na one koje koriste kvalitetne namirnice.
Zato ponavljam da me jako veseli čuti da se otvaraju slastičarnice s uistinu kvalitetnom ponudom.
Ono na čemu se definitivno treba raditi je privlačenje mladih ljudi u našu struku te kvalitetna izobrazba mladih slastičara na koje će se moći prenijeti iskustvo i znanje.
A kad je u pitanju Šibenik – koje je njegovo mjesto na hrvatskoj slastičarskoj karti?
Šibenik – predivan grad koji polako, ali sigurno zauzima svoje istaknuto mjesto u Hrvatskoj. Već sad kada pričamo o gastronomiji svi će Šibenik odmah povezati s restoranom Pelegrini kojim se Šibenčani posebno ponose, a vjerujem da je pred Šibenikom i što se slastičarstva tiče svijetla budućnost. Potvrda tome je da u razmaku od 3 mjeseca pišete o dvjema novim slastičarnicama (Yum pastry shop i Noemi slastice, op.a.) koje su se u Šibeniku otvorile i primamile pažnju javnosti s ponudom koju imaju i koja je drugačija od onoga na što su Šibenčani do sada navikli konzumirati u svom gradu.
Od hrvatskih kolega slastičara, ima li netko čiji biste rad osobito istaknuli?
Da, svakako bih istaknula Petru Jelenić koja je nakon iskustva u Mak na Konac ostala moja mentorica, kolegica i prijateljica od koje mogu dobiti uistinu dragocjene savjete. Mislim da je nevjerojatno kako se u jednoj osobi spojilo toliko kvaliteta – talent, kreativnost, upornost, marljivost, iskustvo…a sdruge strane opet velika skromnost. Uistinu je cijenim, baš kao i kolegicu Luciju Tomašić iz Dubrovnika koja nakon bogatog iskustva koje je stekla sada sprema svoju slatku priču.
Slastičarnica je tu, san je ostvaren – što dalje? Imate li još slatkih planova i snova ili ste ovim ostvarili sve što ste htjeli?
O da…puno je još slatkih planova i puno ideja. Vjerujem da je ovo samo početak, ali idemo korak po korak i dan po dan.
I za kraj, imate li neki savjet za druge kolege koji se možda također nalaze pred izazovom života – otvaranjem vlastite slastičarnice?
Savjetujem im da ne odustaju pred borbom s birokracijom koja uistinu može obeshrabriti jer kad jednom riješite sve te administrativne obveze i prepreke ipak se dogodi ono zbog čega se i odlučiš na takav korak – da radiš ono što voliš i da zapravo radimo posao koji u konačnici nosi radost ljudima – a gdje ćeš većeg zadovoljstva od toga!
Fotografije: Noemi slastice
