Sunčica Stanković, autorica bloga Mes folies culinaires / Moje kulinarske ludorije, za naš je portal ispričala sve o životu u francuskoj prijestolnici, uživanju u francuskom slastičarstvu te o svom blogu.
Kada ju je život prije dvadeset godina iz Srbije odveo u Francusku, Sunčica Stanković, po zanimanju pravnica, ni slutila nije da će slastičarstvo postati njezin životni poziv. No, ubrzo je dobila priliku raditi u poznatoj pariškoj slastičarnici, a njezina je ljubav prema kreativnom slastičarskom poslu od tada samo rasla.
U međuvremenu je stekla i formalno obrazovanje kao dizajnerica slastica, a svoju ljubav prema slasticama počela je dijeliti i s čitateljima svog bloga nazvanog Mes folies culinaires / Moje kulinarske ludorije. Njegov sadržaj ispisuje i na srpskom i na francuskom, predstavljajući tako i tradicionalne slastice iz Srbije velikom broju čitatelja.
Na stranicama njezinog bloga, tako ćete često, uz francuske slatke klasike, naići i na brojne slatke okuse iz susjedne Srbije. Kako ona ocjenjuje stanje u hrvatskom slastičarstvu u usporedbi s francuskim i koga od naših slastičara i blogera najviše cijeni, saznajte u nastavku teksta.
Na vašem Facebook profilu među ostalim piše da ste se školovali na Pravnom fakultetu u Kragujevcu, ali i da ste dizajnerica torti. Kako se pravnica našla u slatkom svijetu torti?
Da, dobro pitanje… Pravnica se sasvim slučajno našla u slatkom svijetu torti. Dolaskom u Francusku, prije 20 godina, moj život se preokrenuo za 360 stupnjeva. Kada krenete “trbuhom za kruhom”, zbog nekog boljeg života i ljepše budućnosti, prije svega budućnosti vaše djece, onda ne razmišljate puno o tome tko ste i što ste… Tu ste gdje jeste, svjesni toga da morate platiti stan, jesti, platiti njihove privatne škole i onda ne birate poslove. Ja sam, mogu tako reći, imala tu sreću da nađem posao kod jednog od najpoznatijih slastičara u Francuskoj, Pâtisserie Gérard Mulot, odmah nakon dolaska, a da toga nisam bila ni svjesna – tko je gospodin i koliko je uspješan i cijenjen u svijetu slastičarstva. I mogu vam reći da se ova dva zanimanja po meni, pravnik i slastičar, odlično nadopunjuju. Uloga pravnika je da apsolutno dobro odmjeri pravdu, kako bi zadovoljio istinu, a uloga slastičara je da precizno odmjeri svoje sastojke kako bi desert bio uspješan i savršen i zadovoljio vaša očekivanja. Znači ona vaga koju Justicija, božica pravde, drži u svojoj ruci je alat i jednog i drugog, i pravnika i slastičara.
Rodom ste iz Srbije, ali živite u Parizu, prijestolnici svjetskog slastičarstva. Je li se vaša ljubav prema pripremi slastica pojavila onda kada ste se preselili u Francusku ili ste u Francusku došli tražeći inspiraciju i mogućnost daljnjeg usavršavanja u izradi slastica?
Ljubav prema slastičarstvu, prema kuhanju uopće, prema serviranju se rodila mnogo ranije. Još dok sam živjela u Srbiji za mene su bile izazov dječje rođendanske torte koje sam pripremala svojim kćerkama za njihove rođendane te priprema jela, izrada peciva, miješanje domaćih kruhova, pogača i naravno, ukusno serviran stol. Možda su ipak u pitanju geni, odrastala sam pored majke, profesionalne kuharice, mada sam mnoge stvari naučila i od svog tate, koji je bio odličan amater u pripremanju ukusnih jela, naročito onih s juga Srbije, uz priču kako ih je moja baka pripremala, ostavljajući mi ih neprimjetno u naslijeđe.
Gdje ste stekli obrazovanje za slastičarku odnosno za dizajnericu torti, a gdje radno iskustvo?
Obrazovanje za dizajnera slastica sam stjecala baš u Pâtisserie Gérard Mulot, gdje sam provela dobrih 10 godina. Tamo sam radila kao traîteur (tretor), ali sam vrlo često odlazila kod slastičara, bili su tu, odmah pored nas i pratila što oni rade, naročito sam uvečer pri kraju radnog vremena promatrala kako moj veliki učitelj, gospodin Gérard Mulot mijesi čuvene francuske macarons (makaronsi), meringues (meringa-puslice) punjene šlagom, posipane sitnim malim kristalima karameliziranog šećera, koje se slijevaju niz njih i duboko uranjaju u tek umućeni šlag, smješten duboko u njima. Promatrala sam s ushićenjem, pitala što, kako, čak i sugestije davala, govoreći kako mi to radimo kod nas, gledala kako on radi i sama učila, kako kažu „krala zanat“, a inače, službenu diplomu za dizajnera slastica sam stekla u Création Hloua u Parizu.
Svoju slatku karijeru gradite u Francuskoj – možete li nam opisati kako izgleda učiti i raditi u Francuskoj?
Učiti i raditi u Francuskoj je po meni idealno. Ja volim Francusku kao zemlju jer u njoj imate puno mogućnosti za uspjeh. Bez obzira na godine, na obrazovanje, na status, svakom od nas je pružena podjednaka mogućnost da se razvija, uči i radi. Zemlja koja je meni i mojoj obitelji pružila gostoprimstvo, pružila mogućnost da se ostvarimo kao osobnosti i ni jednog trenutka nije učinila da se osjećamo kao stranci. Ostvarili smo veoma dobru asimilaciju, ali smo uspjeli i sačuvati svoje odlike, što je jako bitno u širokom miljeu kojim smo okruženi. Oni su prihvatili našu kulturu, mi njihovu, koju Francuzi znaju itekako poštovati i cijeniti. Kada vam djeca odrastaju kao vlasnici dvostruke kulture, to može biti samo veliko bogatstvo u duhovnom smislu.
Vodite i svoj blog Moje kulinarske ludorije, na kojem ispreplićete svoje neodoljive recepte s pričama koje pišete. Kada ste pokrenuli blog i zašto ste se odlučili zaploviti blogerskim vodama?
Da, osim toga što pišem recepte, povremeno dobijem inspiraciju za po neku običnu životnu priču. Tako da ćete na mom blogu naći i njih, ali ono što je uobičajeno kod mene je da najprije čitatelja uvedem u recept jednim lijepim tekstom baš o tom desertu ili jelu koje sam pripremila, da im jednostavno uputim u to koliko je preukusan i jednostavno, što prije ih uvedem u kuhinju, kako bi uživali u njihovom okusu. Blog sam počela voditi iz razloga da ljudima približim tajne francuske gastronomije i slastičarstva koje su mene oduševile i opčinile. Budući da sam godinama bila akter na toj sceni, smatrala sam da im mogu pružiti puno toga – u smislu adekvatnih savjeta. Najprije je to bilo 2104., zatim sam pokrenula novi blog 2017. godine.
Vaš blog je dvojezičan – koliko je teško pisati svaki post i na francuskom i na srpskom jeziku?
Da, blog je dvojezičan. I nije puno teško pisati na dva jezika samo je potrebno malo više vremena. Jednostavno, to je izazov za mene jer na taj način ja usavršavam svoj francuski jezik, odnosno pisanje, u čemu mi pomažu moje kćeri, što se tiče gramatičkih grešaka, imajući u vidu da nisam znala ni jednu jedinu riječ francuskog jezika kada sam došla u Francusku, učila sam ga spontano kroz moj rad u francuskim restoranima i s djecom u kući. Ja sam vodila računa o tome da one dobro savladaju naš jezik, a ujedno smo spontano razmjenjivale i francuske riječi, tako da sam ja odlično ovladala njime. Učile smo u isto vrijeme, moje kćeri i ja. Mada su mi mnogi zamjerali to govoreći mi da će djeca zaboraviti naš jezik, međutim to se nije dogodilo, naprotiv, one su odlično ovladale njime, tako da moja starija kći Jelena, pod pseudonimom Elena Ederlezi, veoma uspješno piše pjesme na svom jeziku, dok mlađa, Milena, radi kao profesor francuskog jezika.
Iako ste daleko od doma, u vašim je receptima vidljivo da ste ono najslađe sa sobom iz svog doma ponijeli u Francusku. Često se tako mogu naći recepti za tradicionalne slastice s područja Srbije i okolnih zemalja. Imate li neki omiljeni tradicionalni recept koji vas vraća u dane djetinjstva?
Tako je, na mom blogu se osim francuske gastronomije i francuskih slastica, mogu naći i tradicionalni recepti našeg podneblja jer na taj način želim Francuze upoznati s našom tradicijom. Slastica moga djetinjstva… Pa ima ih puno, ali ‘ajde da ih izdvojimo: vanilice, krafne, baklava, tulumbe (tko im može odoljeti), buhtle koje nikako da fotografiram i stavim na blog, a toliko me fasciniraju, kroštule, sladoled torta koja me baš vraća u djetinjstvo i budi neke lijepe uspomene mog odrastanja. Burek, naše pite, prepeć (zeljanik) – pita koju je često pravila moja baka.
S obzirom na to da živite u Francuskoj, ali i održavate snažne veze s vlastitom domovinom, pretpostavljam da pratite blogersku scenu i u Francuskoj, ali i u Srbiji i Hrvatskoj. Možete li možda usporediti te blogerske scene?
Sve u svemu, kada malo bolje sagledamo francuska blogerska scena je još uvijek u okvirima francuske gastronomije i slastičarstva. Mada se dosta blogera sve više interesira za gastronomiju ostalih zemalja, zato veoma često moje prijateljice blogerice s oduševljenjem proprate moje postove, interesirajući se za naše recepte, što i jest bio moj cilj, kao što rekoh, da ih upoznam s našom tradicijom i kulturom. Srpska blogerska scena kao i hrvatska, po meni su sada u nekom usponu. U smislu da počinju pratiti svjetske trendove u gastronomiji kao i u slastičarstvu i u tome su dosta uspješne, mada ima i blogera koji se zadržavaju na našim tradicionalnim jelima, obogaćena nekim novim ukusima, što je jako pozitivno po meni.
A kad je u pitanju slastičarska scena – mogu li se slastičarnice u Srbiji i Hrvatskoj mjeriti s onima u Francuskoj? Što radimo dobro, a u čemu bismo se trebali još popraviti?
Slastičarnice u Srbiji i Hrvatskoj se po mom mišljenju još uvijek ne mogu mjeriti s onima u Francuskoj, čast izuzecima, jer se kolači i torte daleko razlikuju i po sastavu, a i po izgledu od onih u Francuskoj. Recimo, nedavno sam bila u jednom restoranu i htjela sam naručiti desert, ono što mi je palo u oko je bio naziv deserta: Francuska krempita, servirana u čaši. Odmah sam reagirala, ali u pozitivnomu smislu da se greška ispravi jer Francuzi nemaju krempitu, oni imaju njihove čuvene tartes (tartove) i millefeuilles (milfoj) za koje možemo reći da samo podsjećaju na našu krempitu, ali nije, niti je oni imaju. A, što se tiče pitanja što mi radimo dobro, a što loše u slastičarstvu. Francuzi inzistiraju na tomu da desert bude prije svega léger (lagan) i ne previše kaloričan i to je ono što će vas prvo pitati prije nego što im servirate isti, a kod nas je to još uvijek suprotno, kaloričan, težak desert s previše sastojaka, čast izuzecima, opet kažem, ali su još uvijek u povoju.
Ima li netko od hrvatskih slastičara čiji rad osobito cijenite?
Da, postoje mnogi hrvatski slastičari čiji rad cijenim kao što je rad Milice Livaja koja je i vlasnica bloga Menus plaizir, ona baš priprema francuske deserte koji se mogu ravnati s onima u Francuskoj i po izgledu, a i po sastavu. Također, tu su Robert Hromalić i Dina Lončar.
A kad su u pitanju svjetska imena – tko vam je uzor u radu?
Kada su u pitanju svjetska imena, pa, kako da vam kažem, ja s vremena na vrijeme odem i pogledam ono što drugi ljudi rade, svjetski poznati, možda mi posluži kao inspiracija, ali ja ipak imam neki svoj stil. Moji recepti i moje dekoracije su osmišljeni u trenutku, ovisno od mog raspoloženja i trenutnog stanja duha. Moje slastice su za mene moja uljana platna na kojima ja slikam. Volim često navratiti kod Imbir Gvozdika, Amy Droubay, sviđa mi se kako to rade Pierre Hermé, Pierre Marcolini, koji odlično barata čokoladom, kao i Jean-Pascale Sérignat, Christophe Adam, Christophe Michalac, Cyrille Lignac.
Hrvatska blogerska scena iz dana u dan je sve jača i bogatija – ima li netko od kolega blogera koje pratite i čijim se objavama posebno veselite?
Da, naravno, među hrvatskim blogerima mi se naročito sviđa kako to radi Marija Štefek Rukavina na svom blogu Mirisna teka, koja se u zadnje vrijeme aktivno i veoma uspješno bavi fotografijom, tu je i Mirjana Marčinko Šmit sa svojim blogom Od slatkog slađe, Mare Helena s Okusima, Aleksandra Gorek koja veoma uspješno vodi svoj blog Vanila Staubzucker, Adrijana Bručić sa svojim blogom Bezglutenska radost, Vedran Bošković sa svojim blogom Seasoned with love i mnogi drugi, naravno.
Također mi se dopada i rad vlasnice bloga La_Martina cakes, Ana’s baking chronicles, a također i vlasnice bloga Paris_art_doux_boutique. Prelijep, kvalitetan i moderan izgled slastica, fantastična dekoracija i nestvarne fotografije.
Nadamo se da će i naši čitatelji uskoro moći uživati u vašim receptima. Imate li neki savjet za uspješnu izradu i dekoraciju slastica koji biste podijelili s njima?
Da, naravno, bit će mi velika čast i zadovoljstvo dijeliti moje recepte s vašim čitateljima. Za uspješnu izradu slastica je jako bitno pridržavati se gramaže, nikako ne raditi à l’œil (od oka). Prvo pravilo koje sam naučila u Francuskoj, na kojem inzistiraju francuski slastičari, ma i jedan mililitar, miligram, više ili manje može učiniti da desert ne uspije. Pridržavajte se recepta, ali ne zaboravite da je svaka pećnica priča za sebe, znači na vama je da osluhnete kako diše i dovedete vaš desert do savršenstva dok će dekoracija biti onoliko uspješna, raznolika i bogata, koliko je umjetničke duše u vama i godina iskustva koje stoje iza vas.
Fotografije: Sunčica Stanković
