Radijska voditeljica i sportska novinarka Valentina Miletić otkriva koliko voli slatko i snalazi li se i sama u pripremi slastica.
Mlada splitska radijska voditeljica i sportska novinarka Valentina Miletić dobro je poznato instagramsko lice jer njezin profil prati gotovo 16 i pol tisuća ljudi. Osim svojim radom, Valentina pozornost privlači i atraktivnim izgledom zbog kojeg bi mogli pomislili da se slatko baš i ne nalazi često na njezinom stolu.
No, u intervju za naš portal Valentina otrkiva da je situacija potpuno drugačija jer je ona zapravo strastvena ljubiteljica slatkoga te rado uživa u okusima kolača ili čokolade, a također koristi i svaku priliku za isprobavanje tradicionalnih slastica u brojnim stranim zemljama koje je do sada upoznala.
Ipak, iako se kao kušač snalazi odlično, nije baš sklona preuzimanju glavne uloge u pripremi slastica, osim kada su u pitanju šubarice.
Kakva je bila njezina prva torta, koje su je turske slastice oduševile, a koja bečka torta razočarala i koja je slatka iznenađenja doživjela u redakciji svog Ultra Radija, saznajte u nastavku teksta.
U jednom vašem intervju pročitala sam da jako volite slatko. Volite li više čokolade, bombone ili baš kolače ili pak sve jednako?
Jako volim slatko i skoro pa mi je lakše ne ručati uopće nego ne pojesti barem kocku čokolade nakon ručka. Nikad nisam bila neki veliki ljubitelj bombona, što ne znači da neću pojesti koji ako baš nema nešto drugo, ali inače puno više volim čokoladu ili kolač.
Zahvaljujući savršenoj liniji koju imate nitko ne bi mogao ni pretpostaviti da ste ljubiteljica slatkoga. Znači li to da unatoč velikoj ljubavi, izbjegavate slastice ili tajna vašeg dobrog izgleda leži u nečem drugom?
Pa ne mogu reći da izbjegavam jer općenito nikad nisam bila pobornik dijeta. Jedem zapravo sve pa tako i slatko, samo se to trudim držati u nekakvim normalnim okvirima. Naravno da neću sad svaki dan pojesti čokoladu ili kolač, ali isto tako ću sigurno barem jednom tjedno pojesti nešto takvo, a ako slučajno ispadne više od jednom tjedno i to se da treningom riješiti. Mislim da je nekakav balans ključ svega.
Volite li pripremati slastice i koja je prva slastica ste pripremili?
Volim kuhati, ali pripremati kolače baš i ne jer mi rijetko kad ispadnu dobro, a i iziskuju puno vremena kojeg ja rijetko kad imam viška. Što se prve tiče, davno je to bilo i nisam se baš proslavila. Ja i sestra smo pokušale napraviti nekakvu čokoladnu tortu, mami za rođendan i to je bilo sve samo ne torta, ali poslije sam se čak i uvježbala tako da su ostale bile jestive.
Koje vas slastice vraćaju u djetinjstvo? Ima li neka slastica koja se veže za neke vaše obiteljske priče?
Kad mi spomenete djetinjstvo i kolače, onda su to apsolutno bez ikakve dvojbe čupavci. To je kolač bez kojeg nije mogla proći nikakva proslava, Božić pogotovo i premda je mama uvijek bila zadužena za pripremu, ja bih redovito uvijek preuzela onaj dio valjanja u kokos (smijeh). I sad se znamo tako raspodijeliti.
A kad su u pitanju proslave rođendana, Božića – tko je u vašoj obitelji zadužen za pripremu slastica i što se obično nađe na stolu?
Pa kad je Božić u pitanju onda svi uskočimo jer je to valjda nekakav period u kojem je svima gušt biti u kuhinji i spremati kolače. Mama naravno preuzme najveći dio, baka je uvijek zadužena za fritule jer nikomu ne ispadaju kao njoj, a ja se uhvatim šubarica. Obožavam ih i jednostavno mi moraju biti na stolu na takve dane, a s obzirom na to da zahtijevaju dosta vremena i mazanja jedne po jedne, uglavnom se to nikomu ne da pa eto taj dio padne na mene, a i onako ih ja na kraju najviše i pojedem. Što se rođendana tiče, mama napravi tortu, sad joj nekad i sestra pomogne, a ja se tu ipak držim po strani.
Volite putovanja, često putujete, a u prošlosti ste i živjeli u inozemstvu. Koristite li na putovanjima priliku da isprobate tradicionalne slastice zemlje koju posjećujete? Koja vam je slastica koju ste probali u nekoj stranoj zemlji posebno ostala u sjećanju i zašto?
Koristim naravno. Kad sam na putu uvijek se trudim isprobati tradicionalnu hranu i slastice države u kojoj sam jer mislim da je i to jedan način upoznavanja i shvaćanja neke drugačije kulture i drugačijeg načina života. Da shvatiš ljude moraš shvatiti i u čemu oni uživaju, a što se tiče zemlje koja mi je ostavila najbolji utisak po pitanju slatkog to je apsolutno Turska i pravo je čudo da se s tog puta nisam vratila s pet kilograma više jer je nevjerojatno u kojim sve varijacijama postoje baklave i lokumi kod njih i teško se uopće odlučiti za najbolju jer je svaka dobra. S druge strane, ima i jedna slastica koja me skroz razočarala, bečka Sacher torta. Tamo se originalna, po tom prvotnom receptu koji je i danas tajna, servira samo u jednom hotelu i naravno red je ogroman, torta poprilično skupa i po mom mišljenju niti malo vrijedna ni cijene ni stajanja u redu. Puno sam više očekivala, kod nas se npr. svugdje mogu pojesti puno bolje verzije sacherice.
U jednom intervju ste ispričali zanimljivu angedotu vezanu za vaš posao na radiju i knedle. Možete li s našim čitateljima podijeliti što se točno dogodilo?
A bio je period taman pred ljeto kad svi malo više pazimo na to što jedemo pa sam si ja tako za marendu (užinu, op.a.) ponijela nekakvu jabuku i ispričala priču o tomu u eteru, prisjetila se one faze djetinjstva kad bih došla doma i pitala ima li što slatko pa bi mi rekli da ima jabuka i onda bi uslijedilo ono klasično prevrtanje očima. Takva mi je otprilike bila reakcija na tu jabuku i to jutro i eto srećom nije ostalo na jabukama. Nekih pola sata nakon pokucao je jedan gospodin na vrata i donio mi knedle koje su već na prvu izgledale wow, a o okusu ne moram ni pričati. Savršeno nešto. Samo ih je ostavio i rekao da je to da ne budem samo na jabukama. Baš jedna lijepa gesta koja nije razveselila samo mene, nego i sve ostale u redakciji jer je bilo toga, nisam sve sama pojela.
Je li to jedini put da vas neki slušatelj počastio nečim slatkim ili je bilo još takvih zanimljivih situacija?
Pa to je bio jedini put da je slatko stiglo nakon što sam se požalila da mi fali, doduše ni ne žalim se baš svaki dan (smijeh), ali bilo je i drugih situacija. Jedna slušateljica nam je prije par mjeseci na rođendan radija isto tako poslala tortu uz jednu lijepu porukicu.
Da dobijete priliku sudjelovati u nekoj televizijskoj emisiji u kojoj kandidati imaju zadatak pripremati slastice za bogatu nagradu, biste li se odvažili na taj izazov?
Iskreno mislim da ne bi. Imam taj neki natjecateljski duh u sebi, obožavam izazove i ne volim gubiti, ali sam isto tako i realna, znam kako gdje stojim, a to je područje na kojem nemam baš nekog velikog povjerenja u sebe. Mogla bih jedino biti u žiriju, isprobavati to što su drugi spremili.
I na kraju, otkrijte nam – postoji li nešto slatko s čim slavite uspjehe, liječite rane i obilježavate sva važna životna događanja?
Nema ništa konkretno, bitno da je nešto slatko, a što – to stvarno varira od dana do dana. Nekad mi ništa osim čokoladnog nije to to, a nekad sam više za nekakve laganije voćne varijante. Da se baš za nešto moram odlučiti ovaj tren, bilo bi vjerojatno nešto kremasto s kokosom, njega obožavam, ali kažem, opet to mi sad pada na pamet, a možda bi već sutra bilo nešto drugo.
Fotografije: Valentina Miletić
